Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak 12. lipnja, gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo predslavio je večernje euharistijsko slavlje u 18.30 sati u samostanu sestara karmelićanki u Gospiću. U zajedništvu s njime misu je slavio preč. Josip Šimatović, dok su kod oltara posluživali pustinjak Marinko Klaić, bogoslov Marko Butković i ministranti.
Na početku slavlja biskup je pozdravio okupljene, svećenika, sestre karmelićanke i vjernike, istaknuvši kako se okupljaju oko oltara Gospodnjega kako bi proslavili svetkovinu Presvetog Srca Isusova, na osobit način u samostanu posvećenom Srcu Spasiteljevu. Naglasio je kako Gospodin po svome Srcu objavljuje ljubav koja oprašta, nosi i daruje se te da Srce Isusovo otkriva Božje lice – blago, ponizno i ranjeno, ali uvijek otvoreno svakome čovjeku. Pozvao je okupljene da kao pojedinci, zajednica i narod ponovno otvore svoja srca Božjoj ljubavi i predaju se Srcu koje ih ljubi.
U homiliji, nadahnutoj enciklikom pape Franje Dilexit nos, mons. Marko Medo istaknuo je kako se u Kristovu Srcu slave velika djela Božje ljubavi te da je blizina Isusovu Srcu i suglasje s njime odlučujuće iskustvo kršćanskoga života. „Tajna našega posvećenja nalazi se u sjedinjenju s Isusovim Srcem“, naglasio je.
Podsjetio je kako Krist i danas svakome čovjeku govori: „Ljubio sam vas“, a njegovo otvoreno Srce čovjeka pretiče i bezuvjetno čeka želeći mu darovati svoju ljubav i prijateljstvo. „To je sama istina Evanđelja: Bog nas je prvi ljubio“, rekao je biskup.
Pozivajući se na svetoga Bonaventuru, podsjetio je na sliku vrapca koji nalazi svoj dom i golubice koja svija gnijezdo među stijenama duboke klisure te istaknuo kako su vjernici pozvani pronaći svoje prebivalište u Gospodinovu Srcu, ponovno otkriti u njemu mjesto kamo se mogu skloniti i obnoviti, ne kako bi ondje ostali, nego kako bi ponovno krenuli obnovljenim zanosom.
Središnji dio homilije biskup je oblikovao kroz tri pitanja.
Prvo pitanje bilo je: „Vjerujemo li doista u tolika djela ljubavi koja je Gospodin učinio i koja čini za nas?“ Upozorio je kako se u životu svakoga čovjeka javlja neprijateljski glas koji dovodi u pitanje istinu Gospodinove ljubavi te nastoji sakriti ljepotu i istinu njegova Srca. Osvrćući se na riječi pape Franje, naglasio je kako živimo u vremenu površnosti, žurbe i rastresenosti u kojem čovjek lako gubi srce i središte vlastitoga života. „Kad izgubimo srce, tada i poziv, i služenje, i molitva mogu postati umor, dužnost bez radosti i rad bez unutarnjeg izvora“, upozorio je propovjednik.
Istaknuo je kako biti uz Gospodinovo Srce znači ponovno pronaći otkucaj njegove ljubavi i obnoviti vjeru da je naš život veliko djelo Božje ljubavi, da je naš poziv veliko djelo Božje ljubavi te da sve u našem životu nosi pečat njegove ljubavi.
Drugo pitanje glasilo je: „Jesmo li doista sigurni da su velika djela Božje ljubavi bolja od svega drugoga što nam svijet može dati?“ Podsjetio je kako je Gospodin obećao stostruko te da njegov dar nadilazi sve što svijet može ponuditi.
Zaustavljajući se na daru djevičanstva, čistoće i celibata, biskup je istaknuo kako je riječ o daru koji nosi znak velike Božje ljubavi prema čovjeku te omogućuje da Gospodinu kaže: „Volim te“. Upozorio je kako je suvremeno iskustvo ljubavi dramatično osiromašeno i često svedeno samo na osjećaje i emocije, premda je ljubav mnogo dublja stvarnost.
Podsjetio je na riječi pape Franje da je vječni Sin Božji izabrao ljubiti svakoga čovjeka ljudskim srcem te da su njegove ljudske emocije postale sakrament beskrajne ljubavi. „Ljubav Srca Isusova nije sentimentalnost, nego Božja ljubav koja je postala bliska, konkretna i ljudska“, istaknuo je.
Dodao je kako oni koji žive djevičanstvo, čistoću i celibat nisu manje zaljubljeni niti manje sposobni ljubiti od drugih, nego više, jer zaljubljenost u Krista omogućuje srcu da obuhvati puninu ljudskosti i učini je ljepšom. Upozorio je i na opasnost nadomještanja ljubavi drugim sadržajima, kada čovjek prazninu pokušava ispuniti ogovaranjem, prepirkama, gorčinom, negativnim pogledom na stvarnost, dvostrukim životom, pretjeranom zaokupljenošću sredstvima društvenih komunikacija ili povlačenjem u samoću i udaljavanjem od drugih.
Podsjećajući na riječi pape Franje da čovjek samo po ljubavi postaje u punini ono što jest te da najdublji dio čovjeka ostvaruje Božji plan samo ako nauči ljubiti, biskup je naglasio kako „poziv nije bijeg od ljubavi, nego ulazak u veću, slobodniju i plodniju ljubav“.
Treće pitanje odnosilo se na samo služenje u Crkvi: „Jesmo li sigurni da su velika djela Božje ljubavi, koja se očituju u Presvetom Srcu Isusovu, tajna našega služenja?“ Upozorio je na napast da se snaga služenja traži u programima, projektima, strukturama i ljudskim sposobnostima, a ne u Božjoj ljubavi.
„Što nije rođeno iz ljubavi, tada prikrivamo prividom, površnošću i izvanjskim aktivizmom, koji su neplodni i nemaju budućnosti“, rekao je biskup, dodajući kako se tada iz vida gubi Kristov primjer Dobroga Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca i traži onu izgubljenu.
Podsjetio je i na riječi enciklike Dilexit nos da je Presveto Srce „sinteza Evanđelja“ te da se u Srcu Kristovu nalazi odgovor na najdublje čovjekove potrebe. „Tko se udalji od Srca Isusova, udaljuje se od središta Evanđelja“, naglasio je.
„Naše služenje ne smije biti samo organizacija, nego ljubav koja postaje služenje. Ne smije biti samo plan, nego srce koje se daje. Ne smije biti samo riječ, nego život koji pokazuje da je Bog blizak, milosrdan i vjeran“, poručio je mons. Medo.
Posebno je istaknuo primjer sestara karmelićanki koje svakodnevno dolaze na molitvu pred lik Presvetoga Srca Isusova te svojim životom svjedoče da se autentičnost uvijek rađa iz sjedinjenja s Kristom, a ne iz aktivizma i buke.
Zaključujući homiliju, biskup je ponovno sažeo tri pitanja koja ostaju pred svakim vjernikom: vjerujemo li doista velikim djelima koja Gospodin iz ljubavi čini prema nama, vjerujemo li da su ona veća i ljepša od svega što nam svijet može ponuditi te vjerujemo li da su upravo ta velika djela Božje ljubavi tajna našega služenja. Naglasio je kako će vjernik moći odgovoriti na ta pitanja samo ako njegovo srce bude prožeto Kristovim Srcem, po Božjoj riječi, euharistiji i zagovoru Blažene Djevice Marije.
Na kraju homilije okupljeni su zajedno molili: „Gospodine Isuse, učini naše srce po Srcu svome. Vrati nam radost poziva. Očisti našu ljubav. Obnovi naše služenje i daj da iz tvoga Srca uvijek ponovno nalazimo snagu za Crkvu i za ljude kojima smo poslani.“
Po završetku euharistijskog slavlja mons. Marko Medo pozdravio je hodočasnike koji su se pješice uputili prema Međugorju te zahvalio svima okupljenima na sudjelovanju u slavlju. Pritom je pozvao vjernike da ne budu ravnodušni prema bližnjima, nego da svakome pristupaju s nježnošću, bez predrasuda i etiketiranja, jer kada čovjeka promatramo kroz etikete, više ga ne vidimo kao osobu i brata, nego samo kroz ono što smo o njemu unaprijed zaključili.
Prisjećajući se svetoga Franje Asiškoga, koji je unatoč vlastitoj odbojnosti u gubavcu prepoznao Krista i zagrlio ga, pozvao je okupljene da i danas prihvate „gubavce našega vremena“, odnosno ljude koji nose različite životne rane i čija nam je blizina često zahtjevna, prepoznajući upravo u njima lice Kristovo i svjedočeći ljubav koja prihvaća, liječi i vraća dostojanstvo svakom čovjeku.
