Narodna meteorologija: Kako su naši preci predviđali vrijeme
Bogatstvo narodnih pravila o predviđanju vremena, sačuvano ponajviše kroz brojne narodne izreke, rezultat je višestoljetnog promatranja prirode. Ljudi su pažljivo pratili povezanost vremenskih prilika sa zemljoradničkim i ribarskim poslovima, ali i s ponašanjem biljaka i životinja. Takva su se pravila najčešće odnosila na područje na kojem su nastala, a njihovi su “prognozeri” bili težaci, šumari, lovci, pastiri i ribari. Iz tih iskustava razvila se narodna ili pučka meteorologija.
Svaki mjesec u godini ima svoje osobitosti, koje se često mogu prepoznati i u samom nazivu mjeseca. Treći mjesec gregorijanskog kalendara, ožujak, poznat je po izrazito promjenjivom vremenu jer označava složen prijelaz iz zime u proljeće. Naziv ožujak etimološki se povezuje s praslavenskom riječi lažujak, koja dijeli korijen s imenicom laž. Slično značenje ima i stariji hrvatski naziv lažak. Time se naglašava varljiv karakter ovog mjeseca – u njemu je često teško razlučiti traje li još zima ili je proljeće već započelo. Kao i u mnogim europskim jezicima, mjesec se naziva i imenom latinskog podrijetla mart, dok su u Konavlima u uporabi lokalne varijacije poput marč i marač.
Jedno od raširenijih pučkih meteoroloških vjerovanja vezanih uz ožujak odnosi se na takozvane marčane bure. To je vjerovanje prisutno diljem Dalmacije i Kvarnera, pa tako i na konavoskom području. Ožujak je, naime, jedan od najvjetrovitijih mjeseci u godini, kada bura često zapuše u nekoliko navrata. Prema narodnom vjerovanju, tri su posebno snažne ožujske bure, poznate kao marčane bure.
Pučka meteorologija navodi i tri razdoblja u ožujku kada se bura obično javlja, iako se datumi razlikuju od kraja do kraja. U Konavlima se prema narodnim prognozama bura javlja početkom, sredinom i na kraju ožujka, po tri dana. Neke preciznije predaje navode i određene datume – sedmog, sedamnaestog i dvadeset sedmog dana u mjesecu, uz napomenu da se bura može pojaviti dan ranije ili kasnije.
Bura je snažan, suh i hladan sjeverni vjetar koji puše s kopna prema moru te naglo mijenja smjer i brzinu. Riječ je o vjetru karakterističnom za istočnu obalu Jadrana. Naziv potječe od grčkog i latinskog izraza boreas, što znači sjever, odnosno od talijanskog naziva bora. U slavenskoj je tradiciji povezan sa značenjem vihora ili zlog vjetra.
Najveću snagu bura razvija na mjestima gdje se iza obale uzdižu planinski prijevoji, preko kojih se zračne mase obrušavaju prema moru. Na konavoskom području to su prije svega Konavoska brda i Sniježnica s okolnim masivima. U lokalnom govoru bura ima i posebne nazive: primjerice, prapratnica označava snažnu mrcinjsku buru koja dopire sve do Molunta, dok se na brdima naziva i crnogorskom.
S obzirom na svoju snagu i nepredvidljivost, bura je u narodu dobila brojne opise. Može biti olujna i orkanska, a često se smatra najgoropadnijim među jadranskim vjetrovima. Zna puhati danima i obično je jača tijekom noći. Kada je praćena tamnim oblacima, naziva se škura, dok vedra, svijetla bura razvedrava nebo i čisti zrak.
Poseban odnos bura ima i s morem. Kada se snažni naleti vjetra sudare s valovima, more se rasprši u bezbroj sitnih kapljica i bijele pjene. U Konavlima se za takav prizor kaže da se more „jaganjči“.
Iako bura može prouzročiti probleme – od podizanja krovova i čupanja stabala do zatvaranja cesta i luka te smrzavanja mladih biljaka – u narodu se smatra i „zdravim vjetrom“. Ljudi navikli na njezinu snagu znaju kako se ponašati kada počne snažno puhati. Prema pučkom vjerovanju, nakon tri marčane bure zima se bliži kraju, a dolazak proljeća postaje izvjestan.
