Zagreb, 20. veljače 2026. – Saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot jučer je u Beču na zimskom zasjedanju Parlamentarne skupštine OESS-a govorio o problemima netransparentnog odlaganja otpada u Lici. Njegov govor prenosimo u nastavku:
„Poštovani predsjedavajući, poštovane kolege, pogledat ću o ljudskim pravima, ali iz drugačijeg kuta gledišta. Kad govorimo o hibridnim prijetnjama i zlonamjernom stranom utjecaju, često zamišljamo kibernetičke napade, informacijske kampanje, kampanje dezinformiranja ili političko uplitanje. No, hibridne prijetnje imaju i tiše oblike kroz štetu za okoliš, netransparentne prekogranične prakse i eroziju povjerenja u javne institucije.
Danas se obraćam kako bih govorio o dijelu Europe koji je često tih, ruralan i ponosan, o zemlji rijeka, šuma, poljoprivrednih zajednica i dubokog povijesnog dostojanstva. Govorim o Lici, u Hrvatskoj. Godinama ova regija nosi teret koji nije sama izabrala. Opasan otpad prelazio je granice, često dolazio noću iz Europskih gradova, i završavao uz rijeke, polja i sela.
Zajednice su ostale neinformirane. Institucije su reagirale prekasno. Povjerenje je izigrano. Diljem Europe opasan otpad ne nestaje. On se seli. Prečesto se seli iz snažnih gospodarstava u tiše regije sa slabijim nadzorom. A sada se ljude ponovno traži da “vjeruju” ovaj put dok se u istom ranjivom prostoru planiraju složeni industrijski i kemijski procesi.
Budimo jasni: Ovo nije govor protiv razvoja. Ovo je govor za ljudsko dostojanstvo, transparentnost i vladavinu prava. Europa ponosno govori o Zelenom planu. Europa litij i materijale za baterije definira kao strateške resurse. Europa pooštrava pravila o plastičnom otpadu, elektroničkom otpadu i opasnim materijalima, upravo zato što ugrožavaju zdravlje, vodu i dugoročnu sigurnost. Ali zelena tranzicija koja premješta okolišni rizik iz moćnih urbanih središta u tihe ruralne krajeve, nije zelena.
I strateška tranzicija koja zaboravlja ljude na terenu nije strateška. U Lici ljudi žive uz rijeke koje ne opraštaju pogreške. Obrađuju tlo koje hrani obitelji. Odgajaju djecu koja će s posljedicama živjeti dugo nakon što politički mandati završe i koja zaslužuju jednaku zaštitu kao i svako drugo dijete u Europi.
Ljudska prava nisu apstraktna načela. Ona su stvarnosti koje se žive – pravo na zdravlje, na sigurnu vodu, na informacije, i pravo zajednica da znaju što se događa ondje gdje žive. o su humanitarna pitanja, pitanja ljudskih prava, i u konačnici, pitanja sigurnosti. Lika, a na koncu i Hrvatska ne traži povlastice. Lika, a na koncu i Hrvatska traži iste standarde koje Europa obećava svima: ljudska prava, potpunu transparentnost, poštene procjene jasnu odgovornost i odluke koje stavljaju ljude na prvo mjesto, a ne na posljednje.“
Gs Press
