Gospić – Katedrala, 1. travnja 2026.
Msgr. Marko Medo, Gospićko-senjski biskup
Draga braćo svećenici, bogoslovi, ministranti, pjevači, braćo i sestre!
Ovo je dan kada slavimo Misu posvete ulja. U trenutku obreda blagoslova ulja nekad se činila gesta puna simbola i značenja. Ta je gesta ulijevanja mirisa u krizmeno ulje. Ona je bogata značenjem. Taj miris je neposredan podsjetnik na Kristov ugodni miris. A mi svećenici taj čin živimo s posebnom snagom jer znamo da smo po krizmenom ulju pomazani kako bi u nama na trajan i jedinstven način bio prisutan Kristov miris, miris dobroga Pastira usred njegova naroda.
Misleći na to, danas se zaustavimo upravo na tom Kristovu ugodnom mirisu. Možda svi znamo da se svaki miris odlikuje određenim mirisnim obilježjima. I ukoliko su sva ta obilježja prisutna zajedno, miris je pun i širi se prostorom. Danas se, dakle, pitamo: koja su to mirisna obilježja koja omogućuju da naš život u punini bude Kristov ugodni miris, miris Pastira usred Božjega naroda kojemu smo poslani? Koja su to obilježja Kristova ugodnog mirisa?
Prvo obilježje. Svećenik je Isusov čovjek, Božji čovjek. Primio je neizmjeran dar jednoga posebnog odnosa s Isusom, čiju je prisutnost pozvan utjelovljivati/prisutnost u narodu. A to znači da je svećenik, čovjek ljubavi prema Isusu, čovjek intenzivne molitve, živoga, osobnog, svakodnevnog odnosa s Isusom.
I sve što svećenik svakodnevno živi nije ništa drugo nego izraz tog odnosa između njega i Gospodina. A kao i svaki odnos i taj je pozvan rasti iz dana u dan kako bi postajao sve istinitiji, dublji i snažniji. Ugodni miris ima upravo to obilježje: pripadati Isusu u svemu i po svemu, biti svećenik jer je prožet Isusovom ljubavlju i stoga njegov vlastiti život ne može biti ništa drugo nego odgovor na tu ljubav koja je dotaknula i preobrazila njegov život.
Drugo obilježje. Svećenik je čovjek Crkve. Crkva mu je dala sve, od Crkve je primio svaki dar, za Crkvu živi, Crkvi je vjeran, Crkvi se daruje. A ako se katkad dogodi da ljudska dimenzija Crkve može stvoriti neku poteškoću, sposoban je s nježnošću gledati te bore, znajući da su prije svega te bore njegove. I nikada ne zaboravlja ono što je rekao jedan veliki pastir: kada se Crkvu doista ljubi, ne ljubi je se samo zato što se daje živor za Crkvu. Ne samo zato da bude spreman trpjeti za Crkvu, nego i zato da s ljubavlju i blagošću prihvati trpjeti od Crkve, od one ljudskosti i od onih ljudi koji je čine, a to smo svi mi.
To je čovjek Crkve, koji na Crkvu gleda kao na svoju majku, koji voli svoju majku i koji s nježnošću gleda majku i onda kada na njoj primijeti koju mrlju, koju boru što je sa sobom nosi ljudskost.
Treće obilježje. Svećenik je čovjek zajedništva, zajedništva koje se živi, dakako, s vlastitim biskupom, zajedništva koje se živi unutar prezbiterija, zajedništva koje se živi s narodom koji mu je povjeren. U njemu raste: želja za zajedništvom, zauzimanje za zajedništvo, radost zbog zajedništva. Sve ono što bi u svećeničkom identitetu bilo element podjele, nesloge, otuđenosti ili ravnodušnosti, ne bi bilo obilježje Kristova ugodnog mirisa.
Četvrto obilježje. To je čovjek koji je, kako nas je papa Franjo toliko puta podsjećao, sposoban biti ispred, među i iza svoga naroda, jer za taj narod daje cijeloga sebe. I dobro zna da njegov život ne pripada njemu samomu, nego pripada onomu narodu kojemu je poslan. I upravo u odnosu na taj narod zna biti ispred kao vođa koji usmjerava put, ali zna biti i među njima jer dijeli sudbinu toga naroda i poznaje ga do dna u radostima, žalostima, teškoćama i nadama. Ali zna biti i iza, jer je uvijek spreman prihvatiti sve i svakoga, osobito one koji s većom mukom pripadaju tomu narodu i u napasti su da se od njega udalje i da mu više ne pripadaju.
To je sposobnost bezuvjetnog darivanja bez obrambenog stava, bez usmjerenosti na samoga sebe, nego imajući uvijek u glavi, u srcu, u planovima, u nadama, u naporima onaj narod koji mu je povjeren.
Peto obilježje. Svećenik je čovjek koji služi, a ne gospodari. On je čovjek koji se prigiba do zemlje, a ne uzvisuje se do neba. On je čovjek koji zna da ga je Gospodin poslao, ne da bude iznad drugih, nego uz druge i služi drugima. Svećenik dobro poznaje riječi koje mu je Učitelj uputio po apostolima: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi.” Ne da bude služen, nego da služi. Služiti, a ne gospodariti.
Šesto obilježje. Svećenik je čovjek čiste ljubavi, živi celibat ne kao pristojbu koju treba platiti svećeništvu, nego kao neprocjenjiv dar koji mu je Gospodin dao pozvavši ga k sebi u svećeničku službu. To nije teret stavljen na njegova ramena i u njegovo srce, nego dar koji mu omogućuje da živi autentično. Jer dolazi iz čista srca, srca koje je s radošću prihvatilo dar celibata, koje s radošću svaki dan živi dar celibata, na celibat gleda kao na neprocjenjiv dar što mu ga je Gospodin dao i koji mu omogućuje onu istinsku slobodu.
I naposlijetku, sedmo obilježje. Svećenik je čovjek istinske ljudskosti. Jer se u njegovim očima, na njegovu licu, u njegovim gestama i riječima vidi, čuje i osjeća otac koji kao takav, cijelim svojim bićem, nosi život, daruje život snagom i blagošću oca. Svećenik ima istančanu ljudskost, jer je obilježen autentičnim očinstvom koje preuzima vlastite odgovornosti, obilježeno je onim ljudskim krepostima koje ljudskost doista čine ljudskom, koje se ne gubi u sitnicama. Ne gubi se u beskorisnim pričama, koje se ne gubi u ogovaranjima koja ubijaju, koje se ne gubi u načinima ponašanja, mišljenja i govora koji nemaju ništa od ljudskog.
To je sedam obilježja koje omogućuju da Kristov ugodni miris bude potpuno prisutan u životu svih nas.
Neka danas za sve nas bude dan u kojem s divljenjem, kao u nazaretskoj sinagogi, upiremo pogled u Isusa i ponovno ostajemo iznenađeni, zadivljeni, zapanjeni, ganuti, zahvalni, radosni, bez riječi, jer je Gospodin bio i jest tako velik prema nama.
I u trenutku kada ulazimo u to promatranje koje nam ispunja srce, oči i život, iskreno molimo oproštenje za sve one trenutke kada u našem životu nije bilo Isusova ugodnog mirisa, nego neugodan zadah svijeta.
Priznajemo to, svjesni smo toga, jer smo jadni i siromašni, i to mu govorimo: nismo bili tvoj ugodan miris, bili smo neugodan zadah svijeta. Smiluj nam se Gospodine i oprosti nam.
I dok zahvaljujemo i molimo oproštenje, molimo Gospodina da nam pomogne biti njegov ugodni miris s ovih sedam obilježja koje tu mirisnu punoću čine doista cjelovitom i lijepom.
A vi, predraga braćo i sestre, molite za nas, da to uvijek bude stvarnost u životu svih nas i da na svakome mjestu i u svako vrijeme, svatko od nas svećenika doista bude Kristov ugodni miris. Amen
Gs Press
