Na današnji dan, 17. veljače, Hrvatska se s ponosom i tugom prisjeća Damira Tomljanovića Gavrana, heroja i legende 1. gardijske brigade „Tigrovi“, koji je svoj život položio na oltar domovine prije točno 32 godine. Gavran nije bio samo zapovjednik, bio je istinski vođa čija je pojava na ratištu ulijevala sigurnost suborcima, a strah neprijatelju. Njegov put od dragovoljca i „Prvog hrvatskog redarstvenika“ preko krvavih plitvičkih šuma i slavonskih ravnica pa sve do dubrovačkog juga i velebitskih visova, postao je simbolom hrabrosti generacije koja je stvorila slobodnu Hrvatsku.
Suborci ga se sjećaju kao čovjeka koji nikada nije zapovijedao s distance, već je uvijek bio na prvoj crti, vodeći svoje ljude uz poklič „Za mnom!“. Nadimak Gavran, koji je dobio po kodnom imenu svoje četvrte bojne, savršeno mu je pristajao – visok, crn i stamen poput Velebita s kojeg je potekao. Njegov urođeni vojnički instinkt bio je fascinantan, a suborci svjedoče kako pod njegovim vodstvom, unatoč stotinama opasnih akcija, nikada nisu upali u zasjedu. Bio je autoritet koji se ne nameće činom, već ljudskošću i primjerom, zbog čega su ga vojnici od milja zvali „šefe“, znajući da ih njihov vođa nikada neće ostaviti niti izložiti nepotrebnoj pogibelji.
Kobnog 17. veljače 1994. godine, sudbina ga je odvela na Tulove grede, na surovu velebitsku bojišnicu koju je toliko volio i branio. Iako je tog jutra imao druge obveze, Gavran je osjetio potrebu biti sa svojim ljudima na terenu kako bi spriječili neprijateljske upade. Prilikom utvrđivanja položaja na koti Ruja, stradao je od neprijateljskog snajpera. Iako su suborci pod paljbom nadljudskim naporima pokušali izvući svog ranjenog zapovjednika, njegovo je srce prestalo kucati u helikopteru na putu prema bolnici. Otišao je kao heroj u 26. godini života, ostavivši neizbrisiv trag u povijesti moderne hrvatske države.
Danas uspomenu na njega čuvaju Dočasnička škola u Požegi koja ponosno nosi njegovo ime, ulice u Zagrebu i Zadru te dokumentarni filmovi koji svjedoče o njegovu putu. No, najsnažnije sjećanje živi u srcima njegovih „Tigrova“ i mještana rodnog Krivog Puta, gdje Gavran počiva, ostajući vječna inspiracija i podsjetnik na cijenu slobode koju danas uživamo.
Gs Press
